Kako je sve počelo

Cvjetna Garaža

Što Iva veli o Nini...

Brutalizam je stil u modernoj arhitekturi koji je cvjetao od 1954. do 1970. S druge strane, u brutalizmu nikakvog cvijeća, naziv doslovno označava «grubi beton». A ipak, samo posebni ljudi u tom grubom betonu, ili iza njega, mogu prepoznati ljepotu.
Takav se brutalizam smjestio usred zagrebačkog Vrbika. Tri grube zgrade koje daju posebnu vizuru kvartu. Ispod naslaga betona i željeza brutalni betonski stupovi, prolazi i garaže.
Kada sam prvi put vidjela jednu od tih garaža, prepunu stare krame, betona, prašine, paučine, starog željeza, iako vidim ljepotu u brutalizmu, nisam mogla ni zamisliti u što će se ta garaža jednog dana pretvoriti.
Ali Ona je imala viziju. Sjećam se kako je oduševljeno, zavrnutih rukava, frizure vječno u stilu Helene Bonham Carter, otpuhivala prašinu s lica, izvlačila kamenčiće iz kose i izbacivala kamenje na hrpu izvan garaže. Imala je viziju i ostvarila ju. Usred tog brutalizma stvorila oazu u kojoj cvjeta cvijeće i stanuje radost. I ljubav, ogromne količine ljubavi.
Ona je Nina, nimalo obična cura sa Vrbika. Ona nikad nije imala veze sa cvijećem, ali osjetila je želju da njime ispuni svoj život i da svoju strast podijeli s drugima.
Jednako kao što je stvorila tri divna cvjetića koji se pretvaraju u fantastične djevojke, tako i danas stvara čaroliju od cvijeća. I ne samo od cvijeća, od raznih materijala i stvari, čak i onih koje bi netko bez razmišljanja odbacio. U garaži usred brutalizma. Malo pomalo garaža se ispraznila. Ona je s takvom lakoćom i vječnim osmjehom na licu koordinirala djecu, majstore, mladence koji su očekivali da njihov poseban dan bude poseban i svima ostalima koliko i njima samima, dobavljače cvijeća, opremanje prostora. I sve nas ostale koji se hranimo njenom nepresušnom energijom.


Nina je tu svoju, točnije dedinu staru garažu pretvorila u prostor kreativnosti, u mjesto koje nosi njen potpis u svakom detalju, jednako kao i kreacije koje stvara. Jer ima viziju za svaki prostor kojeg vidi, za svaku prigodu koju ljudima treba učiniti posebnom, za svaki cvijet kojeg treba dodati vjenčanom buketu ili adventskom vijencu.

I onda sam jednog dana ušla u «novu» garažu. Buksu kako ju od milja zovemo. Dogodila se ljubav na prvi pogled. Našla sam svoju malu oazu u toj buksi, onu koja me uvijek čeka. Buksa je postala jedno od mojih posebnih mjesta.
Jednako kao što je Nina, i ne tako davno, postala jedna od mojih posebnih ljudi. Ne tako davno, a čini se da se znamo oduvijek. I to je osjećaj za kojeg znam da prati sve ljude koji upoznaju ovu nimalo običnu curu s Vrbika. Životna radost koja isijava iz nje i koju s lakoćom dijeli, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Gledala sam ju toliko puta dok ono što je naizgled samo grana ili obično korjenje pretvara u čaroban buket ili vijenac, dok stari odbačeni kotač bicikla pretvara u savršenu instalaciju, dok dodaje detalje bez kojih priča jednostavno ne bi bila potpuna. Kao mala Zvončica iz istoimenog crtića, Nina je vila sa vizijom.

Ovo je trebao biti tekst o nastajanju jedne tvrtke, mlade ali uspješne, o kreacijama i stvarima kojima se bavi, o jednoj garaži koja je postala čarobno mjesto. A nastao je tekst o jednoj Nini. I upravo tako treba biti, jer Nina je svaki cvijet kojeg stavi u vijenac, svaka zvijezda ili oblak kojeg objesi na strop, svaka priča koju se ispriča, svaka fotografija koja iza toga nastane. Nina je u svakom zadovoljnom i očaranom osmijehu mladenaca čiji je dan učinila posebnim, a već ih je teško prebrojati. Nina je Pixy koja stvara čaroliju i dijeli ljubav.
Tekst: Iva Novosel


Kako danas izgleda Pixy Garaža